Autobus 31, klinke, turbo folk i dom zdravlja :)
sonatica | 28 Jun, 2009 00:54
Kada je dan dosadan onda je dosadan do kraja. Kada je dan zanimljiv, onda je super zanimljiv.
Dakle, krenem ja posle prvog Doma zdravlja, u drugi Dom zdravlja - moj mesno nadležni. Dolazi trideset kec, prazan. Na Karađorđevom parku krećemo ka Ustaničkoj. Kratka destinacija.
Glava me strahovito boli, ne mogu da podnesem buku, ali...Bila sam prinuđena da od Parka do Ustaničke slušam preglasno čavrljanje tri klinke, od kojih je jedna puštala sve vreme pesmu nekog turbo folkera kome ne znam ime.
Pesma bezveze " Znam da si me varala a i palila " i to lik ponovi jedno deset puta. Ova mala vraća pesmu na početak. Mojim mukama nikad kraja.
Gužva u saobraćaju, semafori, majstor vozi kao da je na paradi. Nekako stigosmo do Ustaničke.
Bleda kao krpa izađoh iz busa. Pomislih na tren da je mukama kraj, ali. Marfijev zakon. Silazim laganice niz one stepenice, kad tamo - gomila Roma, Cigana po naški, tuku se, svađaju, obezbeđenje se dere.
Trudim se da ih ignorišem. Penjem se na prvi sprat. Uh, nema gužve.
Dajem plavušici sa druge strane šaltera knjižicu i pedeset dinara.
Kažem: Ne treba kusur
Ona odgovara: Evo Vam kusur, idite sad tamo, ispred ordinacije.
Pomeram se malo dalje. Vraćam novčanik u tašnu.
Plavušica mi ponavlja: Sklonite se sa šaltera.
Mislim u sebi - idi bre, kao da ću ti pojesti šalter, ionako sam daleko od njega. Neću valjda u vazduhu da pakujem - a ćutim.
U čekaonici, bakute i deke, samo dvoje mladih i ja.
Bakuta pored mene bi pričala. Meni se ćuti, boli me glava zaboga.
Jok, ona priča svoju priču, gde je radila, od čega je bolesna, ne prima moja glava-kompjuter te informacije.
Od dosade telefoniram. Pričam sa drugarom, raspoloženim za priču. Baš me briga, imam biznis postpaid i mnogo popusta.
Prekidam ga usred rečenice - zvaću te posle, treći put me proziva!
Ne kapira. Prekidam vezu.
" Dobar dan "
" Dobar dan dušice "
Dajem mojoj izabranoj lekarki opšte prakse, nalaz specijaliste, izveštaj sa komisije, ona ćuti.
Papire dodaje svojoj saradnici koja kuca na računaru.
Kažem: " Već sam zakazala EEG "
Mršti se i progovara: " Tamo? "
" Da, tamo, tamo su najbolji, najsavremeniji aparati i vrsni stručnjaci "
" Aha...dobro, ja mislila da ćeš dušice ići privatno "
" Neću, već sam zakazala ".
Diktira lekarka sve u šesnaest. Ćutim.
Daje mi papire, a ja je podsećam: " Potrebne su mi doznake i recept za ovaj novi lek "
Ispisuje i doznake i recept, saradnica kuca i kuca. Kao da svira klavir, i " Turski marš ", tako dobuje po tastaturi.
" Da dođem posle EEG-a? " pitam.
" Pa, dođi dušice ".
" Doviđenja "
" Doviđenja"
Na šalteru nema nikoga. Prilazim plavušici i čekam. Gleda u monitor. Možda je na FB-u, pomislim.
Konstatuje me, uzima papire i recept.
Vraća ih brzo i plašljivo mi odgovara " To je sve " - u prevodu " Beži sa šaltera! "
Kao da ne daj Bože imam AIDS. Svašta. A dopušta da je gnjave bakutaneri i dedice koji se nisu kupali, garant mesec dana.
U apoteci gužva.
Posmatram devojku koja stoji na šalteru " Prodaja lekova bez recepta ". Posmatra i ona mene. Dogovaramo se očima.
Prilazim, i u roku od pet minuta ( toliko je bilo potrebno da nađe lek i još nešto u slobodnoj prodaji ) završavam sa apotekom.
Izlazim iz Doma zdravlja.
Čujem dečiju galamu. I vidim majku koja tuče dete. Ono vrišti.
Ne, neću ja večno da ispravljam krive Drine.
Čekam autobus 31.
I ponovo u njemu muzika neke Vece, Cece, Mace, Mice, nemam pojma ko je.
Muka mi je. Izlazim brzo na svojoj stanici, krećem ka novoj destinaciji zvanoj - kućica slobodica.
Zovem onog drugara iz sredine ove priče. Pita što sam mu spustila slušalicu. Objašnjavam da nisam. Objašnjavam razloge.
Sada je pola 9 uveče. Trudim se da ne obraćam zvuk koji dopire sa TV ekrana.
Jadam se vama u nadi da će te razumeti moje jade. Gospođa mami traži da igra igricu. E, vala kad izađem iz krize kupiću sebi nov računar. Majke mi.
Čekam šta će me još danas zadesiti, znam Marfijev zakon. Mora još nešto. Treće. Videću, a ako preživim - pišem nastavak.
Posted in priče . Dodaj komentar: (5). Trekbekovi:(0). Permalink