Jedna sasvim obična priča
sonatica | 14 Januar, 2013 22:36Otvorila je svoj dnevnik, uredno zapisala datum koji je videla na kalendaru koji je stajao na zidu kancelarije, osmehnula se i počela da piše:
Dragi dnevniče,
Danas sam se srela sa Njim. Bio je presrećan što me vidi.
Tu je stala. Nije znala kako da istovremeno opiše svoju sreću jer ga je videla, i svoju tugu jer nikada ne mogu biti zajedno.
I ima li smisla da piše dnevnik u toku radnog vremena? Eto, sada može neko da naiđe i da vidi otvoren rokovnik, da priđe i sazna da ništa službeno tu ne stoji.
Zašto i u ovom ispunjenom trenutku oseća samokontrolu? Zašto to radi sebi? Navika. Ona je čudo. Umesto da bude srećna zbog susreta, ona razmišlja o posledicama mogućeg pisanja i razmišlja o tome kako ipak ne mogu da ostare zajedno. Večito to radi. Kažnjava samu sebe. Kažnjava svoje srce koje redovno izvrši pogrešan izbor. Nedodirljiv.
Zatvorila je rokovnik i počela da plače. Dokle ovako? Vreme prolazi a ona je stalno na nekom početku. I dok se prijateljice, poznanice, rođake, komšinice i udaju i razvode i ponovo udaju, ona stoji u mestu. Tapka, kako bi rekao njen deda. Tapka u mestu sa svojim pogrešnim izborima, ludim snovima, neispunjenim željama.
Iz razmišljanja je trgla koleginica koja se vratila sa pauze.
- Ti si tu? Mislila sam da se još nisi vratila sa sastanka.
- Vratila sam se. Sastanak je kratko trajao.
- I, šta je rekao šef? Da li će biti ovog meseca povećanja plate?
- Rekao je..rekao je da hoće. Brzo se pribrala. Zatim je uzela telefon i naručila kafu za koleginicu i sebe.
- Nije ti dobro?
Koleginica je uporno posmatrala njeno bledo lice.
- Sve je u redu, malo me boli glava, ali biću bolje kad popijem kafu.
- Ako ti je loše idi kući. Samo se javi šefu.
- Ne, dobro sam.
Kako da joj kaže da nije ni bila na sastanku? Da je sastanak bio izgovor za njeno odsustvo.
Kada je stigla kafa, srknula je onako toplu, namerno, da se opeče i nanese samoj sebi bol. Uzela je zatim da radi i trudila se da misli o stvarima vezanim za posao.
Moraće da pregura još dva, tri sata, pa odlazi kući. Dalje od ovih prostorija koje počinju da je guše.
U deliću sekunde, dok je počinjala nov pasus na svom računaru, zapitala se da li ovi zidovi i njega guše ili mu oni donose olakšanje?
- Nastaviće se -
Posted in
priče .
Dodaj komentar: (8).
Trekbekovi:(0).
Permalink
«Next post |
Previous post»
1. sanjasuncica | 01/14,2013 at 23:12
Jedva čekam nastavak.
Zanimljivo je...
2. nena58 | 01/14,2013 at 23:34
Dobar početak...čekam nastavak :)
3. mssams | 01/15,2013 at 00:38
I ja sam jedna od onih koje cekaju nastavak... Pozuri :)
4. sonatica | 01/15,2013 at 00:54
Drago mi je što vam se sviđa. Biće nastavak, uskoro :)
5. lora1 | 01/15,2013 at 11:21
Juce sam procitala knjizicu od Violete Stojanovic ___Od ljubavi do Nistavila_Pa, me neke tvoje misli vratise na nju.
Zanimljivo, i naravno da se radujem nastavku.
6. domacica | 01/15,2013 at 19:29
lep početak, sad nam nestrpljenje pravi društvo. nemoj predugo čekati:)
Prijatno!
7. mediterraneo | 01/15,2013 at 20:02
poljubac za meg
8. pitija | 01/15,2013 at 22:11
tako simpatično i tako ozbiljno. i ja stojim u redu