KUPOVINA MUŽA
sonatica | 12 Februar, 2013 18:53
Nakon pakleno vrućeg dana, sinoć sam izašla da prošetam, i svratila sam do jedne moje prijateljice, udate. Lepo smo pričale u hladu njenog dvorista, uz kaficu i hladan sok, dok mi nije postavila ono užasno, strašno i skroz bezveze pitanje " A kada ces ti da se udaš? "
Pitanje je postavila kao da me pita kada idem u Merkator da kupim neke krpice ili u Maxi da kupim namirnice za sledeću nedelju.Belo sam je pogledala i smušeno prošaputala " Pa, ne znam..."
Strašno sam se iznervirala.Da, imam 31. Da, sama
sam. Pa šta????
Ne mogu da se udam tek tako, kao da kupujem muža i
klince.Pričala mi je o biološkom satiću koji kucka lagano...kao da ja toga
nisam svesna.
Možda sam joj trebala reći da ovih dana planiram da
iz banke uzmem malo više keša, i da je molim da ide sa mnom u tu kupovinu,
zajedno da biramo,a nakon toga da završimo negde na kolačima i nes kafi -kao
posle svake dobre kupovine.
Ili mozda
treba kao gospa koka da uzmem korpu i krenem u lov na mužića? STRAŠNO...
Nerviraju me takve stvari. Ljubav se ne kupuje, ne
naručuje, ne planira...Ne mogu tek tako da se udam, prvo nemam dečka, a da ga
imam prvo valjda moram da provedem neko vreme sa njim da bih se udala.Prvo
moram da ga VOLIM, i on mene...
Ne znam, ja tako razmišljam.Lepše mi je da budem
sama, kad ne mogu da budem sa onim koga volim.Poštenije je nego da budem sa
nekim koga ne volim, tek da se zove da imam nekoga.
Ne, ne planiram da idem u Maxi da kupim muža, a neću
ni decu da naručujem, ima vremena...sve ce doći neplanirano, onda kada se
najmanje budem nadala...
- napisano pre 10-tak godina -
Posted in priče . Dodaj komentar: (8). Trekbekovi:(0). Permalink