SEDMA PRIČA O ROZALINDI
sonatica | 15 April, 2008 23:17
Sutradan smo stajali ispred jedne velike kuće u mirnom kraju velegrada.
Na kapiji je stajao interfon i ona neizbežna tabla " Čuvaj se psa! "
- Malecka, ovde sam ja nekada živeo, sagradio sam ovu kuću pre petnaest godina, i evo ponovo sam ovde...šaputao je dok je prilazio interfonu da pozvoni
Niko se nije odazvao ni na prvo, drugo, treće zvono.
- Ovde se nešto dešava, imala sam neki predosećaj...ružan
Otvorili smo kapiju, tada shvatili da uopšte nije ni bila zaključana i ubrzo smo se peli stepenicama koje vode u kuću.
Sva vrata su bila otvorena, i kroz celu kuću su se čuli jauci:
- Nemoj sine, pa ja sam te rodila, nemoj ako Boga znaš..
. - Daj mi bre pare matora, DAJJJJJJJ!
M je uleteo u dnevnu sobu i ja za njim i videli smo grozan prizor – žena je kukala a sin je udarao po glavi, i zavrtao joj ruku.
Stali su kada su nas ugledali, i tada se sin ustremio na oca
- E, ti ćeš da mi daš pare, MORAŠ!
M ga je udario jako po licu, i gurnuo ga na ugaonu garnituru. Kožnu i skupu.
Tada je sin ustao i izašao iz kuće.
Žena je počela da plače: - Ostavio si me, zbog ove, ove, ove...
- Ne prozivaj moju buduću suprugu, nemaš pravo!
M je mene branio, a ja sam osećala da gorim i sve mi se vrtelo u glavi.
Skupila sam hraborst, a u seni gunđala – Rozalinda, ti si odlepila skroz, ali skupila sam hrabrost i snagu, i rekla:
- Gospođo, hajde smirite se, molim Vas.
Seli smo i onda je počela priču. M je tražio piće, ali ga nije dobio.
Njihov petnaestogodišnji sin se drogirao već godinu i po dana.
Ona je to saznala kada je videla da joj krade novac iz novčanika, a jednom je u kupatilu pronašla kašičicu i šolju sa šećerom i špric. Odbijao je da ide u Drajzerovu.
Počeo je da je tuče zbog para. Pokazala nam je modrice koje je imala po rukama i nogama.
M se uhvatio za glavu i počeo da plače.
Ja sam ćutala i gledala negde...u prazno.
Onda sam rekla M da idem kući, da on treba da razgovara sa ženom i da je potrebno da nađu pravo rešenje. Nisam mogla da verujem.
Nekada dobro i mirno dete skrenulo je na pogrešnu stazu života.
M se te večeri vratio pijan.
- Oprosti mi malecka, morao sam...
Ćutala sam i otišla u sobu da spavam.
Sledećeg jutra mi je ispričao da se nakon mog odlaska još dugo svađao sa bivšom ženom, ali da su se ipak dogovorili da zajedno potpišu da sin ode u Drajzerovu i mimo svoje volje. Bio je maloletan i bila je potrebna saglasnost oba roditelja.
- Žao mi je što ti se to dešava, jako mi je žao...a kada ćeš ti na lečenje ljubavi?
Pitala sam ga, jer sam zaista želela da se i on izleči.
- Ljubavi, u četvrtak ćemo se venčati...u ponedeljak odlazim na lečenje, veruj mi dušo.
I zaista sam mu verovala.
U sredu, dan pre venčanja pozvala me je tetka.
- Majka ne želi da razgovara sa tobom, pa moram ja. Nemoj sutra to da uradiš, molimo te svi.
Ne znam od koga su čuli da se udajem, ali nije ni važno.
Odgovorila sam joj da se ne meša u moj život, jer sam ja davno punoletna.
Te noći spavala sam nemirnim snom, ponavljala sam kao mantru reči „ Rozi ti se udaješ...“ i razmišljala sam šta će se sve dalje dešavati u mom životu. -
Nastaviće se -
Posted in priče . Dodaj komentar: (6). Trekbekovi:(0). Permalink