ROZALINDA – Oluja
sonatica | 26 Jul, 2008 22:37
M je i peti dan došao kući blago pijan. Čekala sam jutro da bismo mogli iskreno i otvoreno da razgovaramo. Mama se javljala dva puta za tih pet dana, ali joj nisam spominjala naše probleme. Iz Australije nije mogla ništa da promeni, a i zašto bih je gnjavila sa nečim sa čim mogu sama da izađem na kraj.
Tog jutra sam ustala ranije i skuvala kafu i donela je u sobu. M se probudio, i pogledao me je, ali je i dalje ćutao. Morala sam ja da počnem, i nije mi baš bilo svejedno. Prethodne noći sam smislila čitav govor.
- M, ovako dalje ne ide. Tišinom ne rešavamo ništa. Ako smatraš da si napravio grešku, da je sve ovo greška – idi. Potreban si sinu i njegovoj majci. Jela i ja ćemo se snaći, samo mi reci – da li misliš da je greška i da li me i dalje voliš? I ponovo piješ, zaboravio si šta si obećao sebi, ne samo meni, već i sebi.
Pognuo je glavu, ćutao. Tek kada je progutao prvi gutalj kafe i povukao prvi dim cigarete progovorio je:
- Rozi...kako da kažem da te ne volim, kada znaš da te volim, da volim Jelu. Ali, potreban sam i sinu. I njoj, bar da joj pružim utehu.
- Čoveče, ne možeš sedeti na dve stolice!
Počeo je da me nervira.Ponovo je bio neodlučan, kao i pre.
- Ljubavi, ja tebe volim, ali ovo ne mogu da podnesem.Ćutimo već pet dana. Momak je u zatvoru. Ti ponovo piješ. Gde to vodi? Da nastavim i ja sa martinijem i žešćim pilulicama i da ode sve dođavola? Da Jelu odvede centar za socijalni rad jer ima lude roditelje? Osvesti se, reci jednom šta hoćeš, odluči se, moraš!!!
- Ti mene izbacuješ, smuvao te je onaj urednik, zar ne?
Svađa se nastavila. U jednom trenutku krenuo je da mi lupi šamar, ali sam ga zaustavila i uhvatila za ruku. Zatim sam ja krenula na njega i dobio je šamar.
Posle dva sata spakovao je svoje stvari.
- Idem...znaš broj...kada se probudiš iz ludila koje te je uhvatilo, javi se. Bile su to poslednje reči koje je izgovorio tog dana.
Počela sam da plačem. Ali, bila sam odlučna u nameri da rešim ovaj problem. Uh, mnogo me je bolelo. On je bio ljubav mog života. Ta ljubav je krenula da me udari. Tu ljubav sam ja udarila.
Jela je plakala, pa sam je nahranila, okupala je, i pustila joj muziku, nisam mogla ja da joj pevam.
M se nije javljao narednih dana. Nisam ni ja njega zvala. Posao sam malo zapostavila. Nisam mogla da pišem kada sam bila na ivici histerije. Nisam mogla da verujem da me je optužio da ga varam sa kolegom.
Razmišljala sam šta će dalje biti sa mojim brakom, šta će biti sa Jelom, da li će i ona biti dete iz rasturene porodice. Možda je to sudbina. Možda prokletstvo. Možda samo splet nesrećnih okolnosti.
Posle dve nedelje M se javio.
- Nastaviće se -
Posted in priče . Dodaj komentar: (4). Trekbekovi:(0). Permalink