Još jedno pismo
sonatica | 21 Jun, 2008 11:11
Kako da te nazovem - najdraži, voljeni, ljubavi moja, ili da jednostavno počnem bez tih uvodnih reči? To i radim. Ne mogu i ne znam drugačije.
Ovo je jedno od retkih pisama koje nećeš pročitati. Nemam hrabrosti da ga pošaljem. Zato ga pišem ovde, gde ga nećeš pronaći. Ne posećuješ blogove, i sada mi je drago zbog toga.
Više te ne volim! Kako čudno izgledaju ove reči kada su izgovorene i napisane! Ali, one su istina. Jedina istina koja može i mora da se prihvati. Više te neću čekati. Ova rečenica sledi posle one - više te ne volim.
Probudili su me sunčevi zraci,obasjani u mojoj sobi, i probudilo me je ovo saznanje...da te više ne volim. Jedanaest godina bola.
Jedanaest godina samoće, tuge, nadanja, čekanja. Sreće kada se povremeno vidimo i kada ti čujem glas. Jedanaest godina punih tvojih reči " jednom ćeš me zaboraviti, više me nećeš voleti..." i moja obećanja da te neću zaboraviti, da ću te uvek voleti.
Danas se osećam...slobodno. Da, sloboda je prava reč. Danas se osećam lepo. Srećno, zadovoljno, dobro.
Konačno sam odlučila da je suzama i čekanju došao kraj. Šta sam uopšte čekala? Čemu sam se nadala? Zauvek ćeš biti tužan, nezadovoljan, prevaren, ali...pored nje.
I šta ja tražim u toj priči? Duhovna veza, dve srodne duše? Da, to jesmo, ali je činjenica da ti imaš njih, a da sam ja sama. I činjenica je da sam predugo čekala, predugo verovala i da sada MORAM dalje.
Odavno više nisam klinka, odavno sam napunila tridesetu, i MORAM da se skrasim. Želim to, u poslednje vreme mnogo to želim.
A ti si bio...razlog zašto ne mogu da zavolim nekoga, da živim za tu ljubav, da je ostvarim u potpunosti. Zapravo si me sebično čuvao. Nisam bila tvoja, i nisi bio moj, u onom pravom smislu te reči, ali sam bila tvoja mirna luka u kojoj si se skrivao uvek kada ti je bilo teško. Plakao si na mom ramenu. Milovao me pogledima, ljubio osmesima i ja sam u tim trenucima bila srećna.
Kasnije sam plakala, ali ti nikada nisi video te moje suze. Bio si kod nje, što je i u redu, što je i normalno. Nisam želela da deci ukradem tatu.
Sada su deca porasla. Situacija je ostala ista. Tugu ispunjavaš radom, ona je tu, ali kao da nije, i ja sam tu...kao mirna luka, i kao neko sa kojim želiš da ostvariš svoje snove, još ih imaš.
I to je lepo. Ali nemaš hrabrosti. Nikada je nisi imao. Ja sam te branila kada su naši prijatelji pričali o tome kako nemaš hrabrosti.
Više ne mogu i više ne želim da te branim. Više te ne volim, i više neću da plačem, da se nerviram jer znam da je to besmisleno.
Ovo pismo nema ni R od romantike u sebi, ali je zato iskreno i možda zbog toga vredno.
Pustiću svoje srce da me ono vodi, kao i uvek, jer ne znam drugačije. Pokušaću da ostvarim svoje snove i ispunim svoje želje. I biću dobro, i biću vesela i srećna, trudiću se da to budem.
Znam, ponovo ćemo piti kafu i sok, i razgovaraćemo, i znam da ćeš osetiti da to više nije ona Sonatica koju možeš da miluješ pogledima i ljubiš osmesima. Biću ti samo ono što sam oduvek bila - prijateljica.
Jer više te ne volim i više ne čekam i više se ne nadam.
Zaključavam sećanja i ovu ljubav tamo gde im je i mesto - u ogromnu riznicu uspomena i otvaram novo poglavlje svog života. Spremna da ponovo volim. Odlučna da sredim svoj život.
" Vozovi prolaze..oni neće čekati, koliko si mi značio, nikad nećeš saznati..."
Zbogom anđele moj. Zbogom i pokušaj da budeš srećan zbog sebe, zbog njih...zbogom...
Posted in dnevnik . Dodaj komentar: (22). Trekbekovi:(0). Permalink