ROZALINDA – Sreća kuca na vrata
sonatica | 06 Jun, 2008 19:29
Nisam spavala te noći. Razmišljala sam o prvom susretu sa svojom pravom majkom. Razmišljala sam o njenom životu u Australiji, o tome kako je često zvala tatu i kontaktirala sa njim zbog mene.
Došla sam do zaključka da je moj tata, čovek koga i dalje neizmerno mnogo volim u stvari bio slabić. Da..SLABIĆ koji nije uspeo da zaradi dovoljno novca kako bi stvorio novi dom i kako bi se oslobodio ekomomskog ali i emotivnog uticaja moje maćehe.
Ta njegova avantura koja se pretvorila u brak, zapravo je uništila njegovu porodicu. Napustila ga je žena koja mu je mnogo značila u životu, prodao je imanje, majka mu je umrla relativno mlada, otac se propio, jedina kćerka otišla je iz kuće koju nikada nije prihvatila kao svoju.
Pravio je greške. Životne. Više ga nema, sve je to prošlost, ali posledice su ostale. Ko zna kakav bi bio moj i mamin život da on nije upoznao tu ženu?
Nisam spavala te noći. Analizirala sam zašto je propala jedna porodica koja je imala sve uslove da bude srećna. Ipak, tata je bio pošten i ostavio je pismo i tako je rasvetlio tajnu.
Mama je i sutradan bila pored mog kreveta. Ona i M su provodili mnogo vremena sa mnom.
Na samom ulasku u deveti mesec rodila sam devojčicu.
M je bio pored mene u sali.Želeo je da prisustvuje porođaju. Baka je za to vreme pripremala sobu za malu princezu, kako je već zvala moju bebu.
Porođaj je bio dug i bolan. Ne znam kako bih podnela te bolove da nije bilo M koji je sve vreme bio hrabar, milovao me je po kosi, držao za ruku dok sam jaukala od bolova.
- Zvaćemo je Jelena – dobila sam te noći sms poruku od moje ljubavi. Plakala sam od sreće.
Kroz nekoliko dana sam sa malom Jelenom stigla kući. Dočekali su me mama, prijateljice sa posla, Rene iz one kafane, kumovi...bilo je mnogo cveća, suza, pokolona, kolača...
Taj dan je bio pored Jeleninog rođenja jedan od najlepših dana u mom životu. Sreća je kucala na mojim vratima.
Više nije bilo oluje..ili mi se tako činilo tih prvih dana, meseci, posle izlaska iz bolnice i rođenja malene devojčice.
- Zaslužila sam sreću,zar ne? Tog popodneva dok je mala Jelena spavala, a mama Jelena bila u kupovini, razgovarala sam sa najboljom drugaricom iz redakcije.
- Jesi Rozi, jesi...biće sve u redu, nemaš razloga da brineš. Ali, i pored sreće koju sam osećala, ipak sam brinula. Sve je bilo skoro savršeno da bi dugo trajalo i bilo istinito.
- Nastaviće se -
Posted in priče . Dodaj komentar: (6). Trekbekovi:(0). Permalink