Real life - Virtual life
sonatica | 19 Septembar, 2008 00:00Fenomeni zvani Facebook i blog portali i dešavanja na njima prete da ugroze granicu koju svi moramo da postavimo, da bismo živeli bolje, kvalitetnije, lepše, i moram da dodam - normalnije.
Veče sam provela kod drugarice, slavila je rođendan. Glavna tema diskusije bio je Facebook, i sve " čarolije " koje nam on donosi.
Ulazim na blog. Čitam jedan, pa drugi post, konstatujem da su problemi opet prisutni.Spominju se dupli nikovi, blogovi, etc...
Ne mogu da verujem! Internet je stvarno čudo. Ali, svakim danom, sve više i više, to čudo postaje negativno.
Preti da ugrozi psihičku stabilnost, znam, na žalost, iz svog iskustva. Do nedavno sam " živela " na jednom forumu, plakala i nervirala se zbog njega.
Više to ne radim. Primetili ste i da me nema ovde svaki dan, i da manje komentarišem.
Počela sam da se lečim. Leče me knjige, prijatelji iz pravog života, leči me televizija, šetnje.
Real life.
Ako mogu da biram između Real i Virtual Life-a, biram REAL -STVARNOST.
Razmislite, ako želite, o ovom postu.
Želim vam prijatan poslednji dan radne nedelje. Živite i uživajte u životu.
Mislim na vas i želim vam laku i mirnu noć, punu snova.
Posted in
dnevnik .
Dodaj komentar: (9).
Trekbekovi:(0).
Permalink
«Next post |
Previous post»
1. akica93 | 09/19,2008 at 00:25
E jedva sam cekala ovo da kazem...ljudi su ogromni zavisnici interneta,ogromni ogromni,svaka cast izuzecima koji imaju net i provedu 1-2 sata dnevno na njemu...Vecina ljudi koji provodi vreme na blogovima,chatovima i tako tome cubi kontakt sa stvarnoscu i prave prijatelje,iskreno,to je jedno ogromno s*anje (druge reci za ovo nema) Hvala Bogu pa nisam zavisnik :) Super post :)
2. biljana | 09/19,2008 at 01:23
U poslednje vreme mi se sve što se tiče neta smučilo. O blogu neću ni da govorim. Dođem, prokomentarišem par pametnih tema i odem. Nemam volju ništa svoje da objavim, tako da će na kraju svi oni tekstovi koji su sada na hardu biti postovani u delu "iz arhive" kada budem malo boljeg raspoloženja.
Sve novo je u početku zanimljivo, pa i sve te stvari na netu. Posle nekog vremena postanu opterećenje.
A face book ne bih otvorila nikad. Jedan drugar koji radi u banci u Beogradu mi je ispričao da oni kad primaju kandidate na razgovor ukucaju ime i prezime na face booku, nađu te i ako im se ne svidi samo neka sitnica kod tebe ne dobijaš posao. Koliko je dobar toliko je i štetan.
I mogla bih još do sutra da pišem ovde svašta... Pozdravljam te i želim ti lepe snove!
3. mladiluk | 09/19,2008 at 03:44
Ja sam bio u fazi kad sam razmišljao o blogerima, o postovima, o komentarima... Kad sam se vraćao iz grada i brže-bolje prao ruke pa direktno za kompjuter da vidim šta se događa na blogu. To je bilo krajem 2006. Srećom, uspio sam se odmaknuti. Facebook mi nije zanimljiv, ako me to pitaš. Nema nikakvih sadržaja tamo, samo nekakve poruke u onom statusu, stavljanej fotografija, i poruke koje se mogu slati mailom. One aplikacije su za osobe od 9 do 12 godina :).
A oni koji su skloni ovisnostima neka se maknu od kompjutera. Ovo bih najprije ja trebao primijeniti na samom sebi, da više vremena posvećujem onome što nijevezano za kompjuter i internet.
Čini mi se da se ljudi sve više i više otuđuju. Sutra idem spremati zimnicu, bolje nego da sjedim na internetu :).
Lijep vikend ti želim!
4. vladica | 09/19,2008 at 08:19
pa šta da ti kažem osim da ti želim uspešno izlečenje.... ma nisi ti ni bolesna od zavisnosti interneta, samo si umislila. Prijatan dan i tebi.
5. casper | 09/19,2008 at 08:35
Dosla sam ovde upravo zato sto mi je real bio u rasulu, sto sama sa sobom ne nalazim mir.Ranije mi je kuca stalno bila puna, sve neke sedeljke, ja tamo, oni ovamo, verujte i to dosadi.Vremenom shvatite i u realu da ljudi nisu takvi kakvim ih vidite.Jednostavno vise nemam zelje da vidim bilo koga, nemam ni sta vise da pricam.Ovde kazem ono sto zelim i ocekujem odgovor bez lazne finoce.Zelim iskrena misljeja i takva i pisem.Komentarisem onako kako bih rekla svom detetu i to i ocekujem. Ne vredjaju me komentari kad se ne sloze sa mojim misljenjem,mada i ovde ne volim kad neko vredja i ponizava druge da bi nametnuo sebe.Ne ucestvujem u ovim svadjama jer mislim da su besmislene. Mi se cak i ne poznajemo.Razmenila sam mnogo misljenja dobila neke odgovore i neke stvari sagledala iz drugog ugla.Za ovakvu vrstu komunikacije to je sasvim dovoljno.Real mi trenutno ne prija ali je sigurno zdraviji i bolji od ovoga.
6. bealiever | 09/19,2008 at 11:20
Pametna konstatacija. U potpunosti se slazem sa tobom.
7. stepskivuk | 09/19,2008 at 19:01
Nista nije,samo po sebi,ni dobro ni lose...ljudi stvarima daju ukus i boju.
I u stvarnom zivotu imas sve ono sto ti ovde smeta.
Ko je los...los je svuda.
tako da...ne bih krivio ni internet,ni FB,ni blogove...
Sujeta je kljuc vecine nesporazuma medju ljdima.
Sujeta je unela nemir i ovde na Blogu.
KAda prihvatis da su ljudi nesavrsena i sujetna bica,lakse odneses i tudju ljutnju i odlaske...
8. glumac | 09/19,2008 at 19:44
Dobro, mislim da svim korisnicima interneta on jedno vreme postane ono oko čega se vrti svakodnevni život, ali meni to brzo dosadi kao i većina stvari. Ne može mi ništa zameniti šetnju ili ćaskanje sa prijateljima. Ja fb vidim kao fenomenalan način povezivanja sa onim koji su prilično udaljeni od mene, ali opet treba znati granicu :)
9. No.1 | 09/26,2008 at 12:41
Istine i zablude
Spoznaja novih prostranstava oduvek je bio izazov. Kao mali često sam sanjario o prostranim prerijama i divljem zapadu. Kasnije moje misli su lutale tundrama i stepama, dalekim azijskim širinama. Svemir, nedokučena tajna. Svest kao mistična enigma. Zona sumraka. Sve je to ostalo samo u mojoj glavi.
Po prirodi slobodnog duha i nezajažljive potrebe za širinom, kao istinski zaljubljenik svega imaginarnog dugo traženo prostranstvo prepoznah u svetu za koji nisam ni znao da postoji. Sam susret sa novim svetom u meni je probudio želju za putovanjem kroz isti. Otisnuh se i zaplovih. Hrabro i ludo. Prebrzo. Gledajući kroz prozor ispred sebe ni primetio nisam da sam zakoračio kroz njega. Kao Alisa kroz ogledalo. U početku samo radoznao sigurno sam gazio stazama kojima su već mnogi prošli. I sve više mi se činilo da je razlika između dva sveta zanemarljiva. Kada mi se strast već polako gasila ispred mene otvoriše se vrata. U glavi mi je odzvanjalo: da li si siguran, da li si spreman? Nisam želeo da čujem, potisnuo sam. Jarke boje i zanosni mirisi mamili su me k sebi. E moj Pinokio. Zemlja Dembelija. Očaran mogućnošću da dotaknem zvezde žurio sam putem koji me je poveo pravo u središte najluđe avanture ikad doživljene. Bogatstvo svega u neodoljivoj praznini bili su samo uvod u putovanje koje ću pamtiti do kraja života. Oko mene zaigraše sličice i imena. Pružiao sam ruku i dotakao svaku kraj koje sam prošao. I osetio sam svaki dodir. Ili sam to samo mislio. Ono prvo mi se više dopalo. Poput pahulja snega pred mojim očima su se pojavljivale nove i nove i nove. Roze i plave. Nežne i grube. Vesele i tužne. Sve više i sam sam postajao jedna od sličica. Pahulja koja mi je tada pala na rame u meni je izazvala nedoživljeno divljenje. Sve oko mene istog trena je nestalo. Bili smo samo ona i ja. Bez obzira na to osećaj ispunjenosti učinio je da ne poželim da trenutak prestane. I, vreme je stalo. Želja mi se ispunila. Još jedna od lepota sveta u kom sam se našao. Ili varki. Gledao sam u tu pahulju i pred očima su mi zaiskrile zvezdice u duginim bojama. Poželeh da prođem ispod te duge. Poželeh da zadržim pahulju. Poželeh previše. Moj dodir učinio je da pahulja nestane. Čak ni kap ne ostade za njom. Oko mene sve poče da se urušava. Nestadoše boje i mirisi. Nestadoše sličice i imena. Ni pahulje više nisu padale. Samo mrak. Pogledom sam tražio put kojim sam došao, ali ni njega više nije bilo. Ostao sam zarobljen u svetu u kome sam bio potpuni stranac. Osećaj ispunjenosti pretvorio se u strah. Divljenje je jedino ostalo. Pokušao sam da otvorim oči misleći da je samo san u pitanju, ali oči su mi već bile otvorene. Tumarao sam tamom, saplićući se o sopstvene tragove. Tragovi su bili put. Ugledah prozor. Bio je polupan. Srča od stakla delila me je od povratka na mesto kom pripadam. Gazio sam je i krvario. Osećao sam svaki delić stakla u svojim stopalima. Da li je to bio znak? Ne znam. Saznaću tek kada rane zarastu, ako se to ikada desi...
Roki