Moja priča
sonatica | 22 Septembar, 2008 17:55Jedan mladi bloger je svojim postovima ulio meni potrebnu dozu hrabrosti, i sada bez straha mogu da ispričam svoju priču.
Rođena pre vremena, sa povredom na porođaju koja je ostavila svoj blagi trag i dan danas, detinjstvo sam provela pod " staklenim zvonom ". Pazili su me, mazili i razmazili. Napravili od mene neodlučnu osobu, nekomunikativnu i sada već depresivnu.
Iza maske idealne porodice krile su se brojne, javnosti nepoznate činjenice. Tata je voleo da popije, ali nije bio nasilan. Voleo je i da se kocka, što je unosilo nemir u porodicu. Umro je od raka grla sa metastazama, kada je imao punih pedeset godina.
Njegovu smrt nikada neću zaboraviti, i njegov poslednji dolazak kući iz bolnice. Gledao je sve nas sa velikom pažnjom, gledao je slike, zidove, dvorište, znajući da sve to gleda poslednji put.
Oprostila sam mu noći bez sna, i probleme koje je donosio porok -kocka.
Nedugo posle njegove smrti, sestra je zanemarila školu i počela sa tableticama i ostalim glupostima. Užasan period mog života. Srećom, na vreme se trgnula kada je upoznala svog sadašnjeg supruga koji je došao da živi kod nas. Ali, pamtim i te njene eksperimente, i čudno društvo u kome smo se tada obe kretale.
Nisam želela ni da probam vutru ili pilulice, jer odlično poznajem sebe. Ne bih znala da stanem i na vreme da prekinem.
Česti odlasci na Banjicu, na ortopediju, gips jednom u tri meseca zbog iskakanja čašice kolena doprineli su dodatno da padam sve dublje i dublje u depresiju.
Raskid šestogodišnje veze, i nemogućnost ostvarivanja nove, prave veze takođe su bili okidači za depresiju.
Period nekomunikativnosti prestao je, ali je društvo sa kojim sam se družila bilo jako šaroliko. Od narkomana do advokata, političara, novinara, policajaca do provalnika...čudan period života.
Mnogima nerazumljiv. I danas, kada sve ovo posmatram sa određene vremenske distance, čudim se samoj sebi.
Veza sa novinarem koji je bio surovo iskren i koji me je na neki način i savetovao i verbalno povređivao ostavila je trag u mojoj duši.
Odlasci zauvek mojih prijatelja i to u roku od dva meseca napravili su definitivno od mene osobu koja će svoj bol zauvek nositi sa sobom.
Problemi sa zdravljem, svakodnevni stres na poslu takođe su uticali na stanje duše.
I kada sam tužna i kada napišem da sam postala robot bez osećanja, molim vas za razumevanje. Samo mi je ono potrebno.
Danas je ok dan, ali do juče sam bila u depresiji sa crnim mislima. Pomislim ponekad da je to jedino rešenje za izlazak iz svih problema.
Imam želje koje ne mogu da se ostvare. Snove odavno nemam.
Smejem se retko, onako, od srca, obično se smejem na silu.
Osoba koja je znala da me nasmeje i oraspoloži prekinula je kontakt sa mnom...razloge znam i ne osuđujem ga...Ali mi nedostaje.
Eto, ovo je moja priča. Ispričana kratko...kao uvod u dužu i opširniju priču...
Hvala svima koji ste slučajno ili namerno zavirili u ovaj kutak.....
Posted in
dnevnik .
Dodaj komentar: (10).
Trekbekovi:(0).
Permalink
«Next post |
Previous post»
1. jennifer | 09/22,2008 at 18:25
:(
2. casper | 09/22,2008 at 18:32
Sonatice, glavu gore..Mnogo nas je tako zivelo i jos uvek zivi..ne odustaj pisi, lakse je kad se s nekim podeli tuga...Pozdrav
3. stepskivuk | 09/22,2008 at 18:52
svako mora sebi da napravi zivot koji zasluzuje.
Setaj.
Sve vazduh otvara nove horizonte...
4. principessa78 | 09/22,2008 at 19:18
Na ovaj ili onaj nacin, svi smo prosli kroz teska razdoblja u zivotu. Kroz jedno takvo upravo prolazim. Nema veze sa porodicom, ni sa zdravljem, ali je tesko. Svako nosi svoje breme i ono mu je najteze.
Ja jos nekako pronalazim snagu u sebi, u nekim divnim ljudima, u lijepim uspomenama. Jos vjerujem da ce biti bolje, drugacije. I hoce.
One koje smo izgubili, ne mozemo vratiti. Ali ih se mozemo sjecati sa radoscu sto smo ih poznavali i voljeli. Mozemo pronaci i nekog drugog ko razumije, osjeca i zna.
Tuzna sam kada procitam ovakvu pricu i mogu te razumjeti, jos kako.
Ali ja, ja nedam moje snove, ja jos vjerujem u njih. Ja jos znam da se smijem.
5. bealiever | 09/22,2008 at 19:57
Sonatice,
draga moja, osmeh na usne. Ne buni se, odmah da si se nasmejala...:) Razvuci usne i sklopi oči. Sanjaj, to niko ne može da ti oduzme.
Moram ti reći da prijatelja ima, samo je potrebno vreme za pronalaženje istih. I ljubavi ima, polako... Evo, ja te volim. Volim tvoju iskrenost, rečitost, snagu koja se oseća u rečima koje pišeš. Hrabrost, takođe. Ne brini više, bolje tu energiju koju trošiš na negativno, usmeri na nešto lepo, samo za tebe. Ljubim te :*
6. patos | 09/22,2008 at 20:29
Jednom se na sličan način otvorih svom pokojnom mentoru, a da ni danas ne znam kakvu sam reakciju očekivao. Dobio sam jednu rečenicu koju nikad neću zaboraviti:"Dragi kolega, surovi život!"
Jer šta je naš život ako ne 70-tak proleća, uz malo sreće. Nek bude proleće, da ne prespavamo život - drugoga nema.
Htedoh ti samo reći - razumem.
Ave!
7. Pinokio | 09/22,2008 at 21:39
Veoma cesto je zelja da se nesto izbaci iz sebe i isprica nekome, PRVI korak ka oslobadjanju od crnih misli i zelja za ,,novim zivotom." Ti si nacinila taj prvo korak, a drugi je za nijansu laksi. Treci jos laksi i.....tako redom!
Samo napred!
8. tuzna | 09/22,2008 at 22:41
Jednom neko rece da je ljudsko srce cvrsce od kamena.I ja se mnogo puta uverih.Zato ti samo mogu reci-glavu gore,da si pored mene zagrlila bih te,i,verujem,nikad napustila.Samo ne gubi nadu,pronadji neki motiv u sebi i guraj.Ljubim te.
9. biljana | 09/22,2008 at 23:18
Razumem te u potpunosti, jer sam i sama preživela dobar deo toga što i ti.
"Poznajemo" se valjda toliko dugo da nam neće biti neprijatno da otćutim komentar.
:*
10. sonatica | 09/23,2008 at 13:41
Hvala vam svima, divni ste...*****