ROZALINDA – Bolnica
sonatica | 10 Maj, 2008 12:23Probudila sam i oko sebe videla belinu sobe. M je sedeo pored mog kreveta.
- Ljubavi, mnogo sam brinuo. Kako si sada?
- Šta mi se desilo, gde sam? – zbunjeno sam ga gledala.
Tada mi je rekao za pismo, i da ga je moja „ tetka „ zvala da hitno dođe po mene jer sam pala u nesvest i ona nije mogla da me probudi. Zvali su hitnu pomoć, sada sam u bolnici.
Bolela me je glava, ali setila sam se svega. Osećanja su mi bila pomešana.
- Šta je sa bebom?- upitala sam mog najdražeg.
- Sve je u redu, beba je dobro, ali ti moraš da se središ, i odmoriš, i...tužno me je milovao po kosi.
- Šta I...reci mi –insistirala sam da završi rečenicu.
- Ostaješ ovde do porođaja, promucao je. Počela sam da plačem. Osećala sam se bespomoćno, izgubljeno, potpuno nemoćno.
- Zovi mamu, hoću da je vidim...
- Zovem je čim dođem kući, posle se vraćam ovde...milovao me je, ljubio po licu, po kosi...
Ostala sam sama. Tako sam se osećala, iako zapravo nisam bila sama u bolničkoj sobi.
U sobi je bilo tri kreveta. Jedan je bio moj. Dve devojke su bile pored mene. Nisam želela da se odmah upoznajem sa njima.
Razmišljala sam o celom svom životu. Bilo mi je jasna mržnja te žene sa kojom je moj pokojni otac živeo godinama. Nisu mogli da imaju decu. Mene nikada nije prihvatila. Razumela sam i zašto je baka prerano umrla, i zašto je deda pio. Jedino mi nije bilo jasno zašto moja prava majka nikada nije dolazila u Beograd da me vidi. Da li me je želela? Da li sam joj nedostajala? Zašto i mene nije povela u Australiju? Tata joj je ipak pomogao finansijski, da ode i da započne nov život.
Sva su me ta pitanja mučila, bila sam veoma nervozna. Tražila sam odgovore na pitanja.
M se vratio u bolnicu posle nepunih dva sata. Doneo mi je sokove, cveće, moje omiljene čokoladne napolitanke koje je morao da sakrije jer bolnički propisi nisu dozvoljavali unošenje hrane.
- Zvao sam Australiju. Razgovarao sam sa tvojom mamom. Dolazi za par dana. Jedva čeka da te vidi.
U isto vreme počela sam da se smejem i plačem. Voli me, nedostajala sam joj. Dolazak u Beograd samo je to mogao da znači.
M je dugo sedeo pored mene. Kada je odlazio, pomogao mi je da ustanem, i da ga ispratim do hodnika. U hodniku sam zapalila cigaretu, prvu posle dužeg vremena.
- Nemoj da pališ cigaretu, zbog bebe, grdio me je M.
- Moram zlato moje, ovo je sve suviše stresno za mene- odlučno sam odgovorila dok sam gledala dim koji pravi moja cigareta.
Bila sam srećna zbog mame, ali i tužna u isto vreme jer sam morala da ostanem u bolnici. Te večeri sam razmišljala o susretu sa mojom pravom mamom. Nisam mogla da se koncentrišem i da čitam knjigu koju mi je M doneo.
- Nastaviće se -
Posted in
priče .
Dodaj komentar: (7).
Trekbekovi:(0).
Permalink
«Next post |
Previous post»
1. lilanina | 05/10,2008 at 13:27
dobro razvijaš radnju, sve je interesantnije
2. Tekstopisac | 05/10,2008 at 13:31
Uzdahnuo sam dok sam ovo čitao. Tužno je i paradoksalno što napuštena deca osećaju krivicu, bez obzira da li je razlog njihove napuštenosti smrt ili odlazak roditelja.
Čekam nastavak.
3. domacica | 05/10,2008 at 15:47
uh, ovo se baš zapetljava. življe s nastavkom. imaj srca za nas nestrpljive!
Prijatno!
4. tuzna | 05/10,2008 at 16:51
Ja procitah tri nastavka koja sam propustila i zaplakah...skidam kapu vrhunskom piscu!
5. sonatica | 05/11,2008 at 00:30
@ Domaćica i svi koji rado čitate radne delove buduće knjige:
Molim za razumevanje, ne stižem zbog posla da pišem češće i da objavljujem napisano.
Posle 12.05. pisaću više, obećavam!
I hvala svima vama koji pratite ovaj blog i ulivate mi hrabrost da nastavim dalje.
6. phedredelaunay | 05/12,2008 at 12:39
Tvoja prica mi se sve vise dopada. Sada sam vec prilicno sigurna da ce biti dobra knjiga, po svim kriterijumima.
7. mladiluk | 05/13,2008 at 01:26
Ne znam šta bih rekao, aimam potrebu da kažem. Prvo, teška priča, baš teška. Drugo, ako je istinita, onda još više dobija na težini, iako se takve stvari događaju i ako je priča izmišljena. Hm, konfuzno pišem, nije ni čudo. Treće, odlično napisano, jako zanimljivo. Nadam se hepiendu. Ne znam zašto, ali u posljednje vrijeme često razmišljam o tih osamdesetak godina koliko ljudi provode na ovoj planeti. Previše tuge ima u tom periodu, ne znam zašto je to tako i šta se događa poslije. A neću ni saznati dok sam ne vidim. Očekujem nastavak. Veliki pozdrav!