ROZALINDA – Bolnica
sonatica | 10 Maj, 2008 12:23
Probudila sam i oko sebe videla belinu sobe. M je sedeo pored mog kreveta.
- Ljubavi, mnogo sam brinuo. Kako si sada?
- Šta mi se desilo, gde sam? – zbunjeno sam ga gledala.
Tada mi je rekao za pismo, i da ga je moja „ tetka „ zvala da hitno dođe po mene jer sam pala u nesvest i ona nije mogla da me probudi. Zvali su hitnu pomoć, sada sam u bolnici.
Bolela me je glava, ali setila sam se svega. Osećanja su mi bila pomešana.
- Šta je sa bebom?- upitala sam mog najdražeg.
- Sve je u redu, beba je dobro, ali ti moraš da se središ, i odmoriš, i...tužno me je milovao po kosi.
- Šta I...reci mi –insistirala sam da završi rečenicu.
- Ostaješ ovde do porođaja, promucao je. Počela sam da plačem. Osećala sam se bespomoćno, izgubljeno, potpuno nemoćno.
- Zovi mamu, hoću da je vidim...
- Zovem je čim dođem kući, posle se vraćam ovde...milovao me je, ljubio po licu, po kosi...
Ostala sam sama. Tako sam se osećala, iako zapravo nisam bila sama u bolničkoj sobi.
U sobi je bilo tri kreveta. Jedan je bio moj. Dve devojke su bile pored mene. Nisam želela da se odmah upoznajem sa njima.
Razmišljala sam o celom svom životu. Bilo mi je jasna mržnja te žene sa kojom je moj pokojni otac živeo godinama. Nisu mogli da imaju decu. Mene nikada nije prihvatila. Razumela sam i zašto je baka prerano umrla, i zašto je deda pio. Jedino mi nije bilo jasno zašto moja prava majka nikada nije dolazila u Beograd da me vidi. Da li me je želela? Da li sam joj nedostajala? Zašto i mene nije povela u Australiju? Tata joj je ipak pomogao finansijski, da ode i da započne nov život.
Sva su me ta pitanja mučila, bila sam veoma nervozna. Tražila sam odgovore na pitanja.
M se vratio u bolnicu posle nepunih dva sata. Doneo mi je sokove, cveće, moje omiljene čokoladne napolitanke koje je morao da sakrije jer bolnički propisi nisu dozvoljavali unošenje hrane.
- Zvao sam Australiju. Razgovarao sam sa tvojom mamom. Dolazi za par dana. Jedva čeka da te vidi.
U isto vreme počela sam da se smejem i plačem. Voli me, nedostajala sam joj. Dolazak u Beograd samo je to mogao da znači.
M je dugo sedeo pored mene. Kada je odlazio, pomogao mi je da ustanem, i da ga ispratim do hodnika. U hodniku sam zapalila cigaretu, prvu posle dužeg vremena.
- Nemoj da pališ cigaretu, zbog bebe, grdio me je M.
- Moram zlato moje, ovo je sve suviše stresno za mene- odlučno sam odgovorila dok sam gledala dim koji pravi moja cigareta.
Bila sam srećna zbog mame, ali i tužna u isto vreme jer sam morala da ostanem u bolnici. Te večeri sam razmišljala o susretu sa mojom pravom mamom. Nisam mogla da se koncentrišem i da čitam knjigu koju mi je M doneo.
- Nastaviće se -
Posted in priče . Dodaj komentar: (7). Trekbekovi:(0). Permalink