Rozalinda- pobede i iskušenja
sonatica | 22 April, 2008 19:03
Jutro je bilo sunčano, a u mom malom potkrovlju, sve je odjednom postalo sivo, kada se oglasilo zvono, i kada sam videla majku.
-Znala sam da ćeš to uraditi! Javio nam je čika Dragan, i on je bio u tom restoranu u Skadarliji.Vidiš da se sve sazna i dozna. Ne želim da ga vidim, neka napusti stan dok sam ja ovde, pričala je bez prestanka....
Pogled mi je bio prazan. Slušala sam je, i u jednom trenutku poželela sam da joj stavim ruke oko vrata, da ućuti, zauvek da ućuti.
Onda sam skupila hrabrost i rekla joj sve što me godinama muči:
- Prvo, odakle ti pravo da mi upadaš u stan bez najave. Ko si ti? Žena koja me je rodila a nikada me nije zavolela. Nemaš prava da donosiš sud o mom životu. Živim onako kako znam, najbolje što mogu.
-„ Ali, čekaj da ti kažem..“ pokušala je da me prekine
- Ne prekidaj me, slušala sam te, sada slušaj ti mene. Upropastila si život moga oca, verujem da je i dan danas očajan što se oženio sa ženom bez srca. Dedu ste tetka i ti namerno opijale, i sada je tužan bolestan starac.
Ne dozvoljavam ti da uništiš i moj život.Planiram da imam porodicu, da svoju decu pravilno vaspitam, da ih volim. Ljubav je meni na prvom mestu. Sada si rekla šta imaš da kažeš i molim te da momentalno napustiš ovaj stan.
Pre nego što je izašla, moralo je njeno da bude zadnje:
-Slepice jedna, morala si da loviš tuđeg muža, inače bi zauvek ostala baba devojka. Zaboravljam te. Neću da imam posla sa alkoholičarima, nazovi novinarima i pravnicima. Budalo jedna, nigde te ravne nema!!!!
Zalupila sam vratima. Zaključala sam ih. M je izašao iz sobe i zagrlio me. Počela sam da plačem. Ipak sam je u dubini duše volela.
Ali, ovo je na neki način bila moja pobeda. Mala, ali pobeda.
Pred nama je bio vikend, a posle vikenda M je morao da ode na lečenje.
Tih dana bila sam izgubljena. Želela sam da vreme stane, da on bude duže uz mene.
M je otišao da poseti svog sina koji je već bio u bolnici. Ja sam dekoncentrisano posmatrala teze na osnovu kojih sam morala da napišem tekst za novi broj.
Ostatak subote i nedelje proveli smo na pored reke. Jedan naš prijatelj nam je pozajmio svoj brodić za taj vikend. Osećala sam se kao da sam u Španiji na medenom mesecu.
Vreme je proletelo brzo, ljubav je bila jaka, nismo se razdvajali, ali došao je ponedeljak.
Tog dana dok se spremao za bolnicu, M je plakao. Tada sam otkrila koliko je on zapravo emotivan i ranjiv.
Dugo smo se opraštali pred kapijom bolnice, kada smo izašli iz „njegove „ sobe.
Vratila sam se kući, u prazno potkrovlje.
- Nastaviće se -
Posted in priče . Dodaj komentar: (9). Trekbekovi:(0). Permalink